Potezanje Mrduje

29/7/2017

Otoci Brač i Šolta udaljeni su svega 800 metara, no ako nemate svoj “kaić” ili neko drugo plovilo, za gušte, onda su mnogo dalji nego što je realna udaljenost među njima. No nepostojanje direktne brodske veze je situacija koja se mijenja za vrijeme trajanja ove manifestacije.Naime, legenda o Mrduji, bila je poticaj za povezivanje i približavanje dvaju otoka te je tako 2008. godine organizirana prva manifestacija “Potezanje Mrduje” . Tada direktna brodska veza između Brača i Šolte stanovnicima otoka kao i gostima pruža priliku da posjete drugi otok i upoznaju ga, a sve to u cilju obogaćivanja turističke ponude oba mjesta.

Cjelokupna manifestacija “Potezanje Mrduje” sastoji se događanja  u poslijepodnevnim satima u akvatoriju otočića Mrduja, gdje se na dvije strane sakupljaju brodice sa oba otoka i veslanjem pokušavaju na svoju stranu nategnuti uže zavezano za Mrduju. Za to vrijeme ŠGZ “Olinta” glazbom bodri sudionike, gosti sa brodova navijaju i pjevaju, nadajući se da će te godine brodice s njihova otoka odnijeti pobjedu, to jest da će “Mrduja bit’ njihova”. Nakon središnjeg događaja na moru, svi sudionici povlače se u svoje luke kako bi se pripremili za glavnu zabavu i proslavu pobjednika. Završna “fešta” svake se godine odvija na drugom otoku.

U provedbu manifestacije uključeni su i kulturni te tradicionalni resursi oba otoka, pa tako svake godine na “Potezanju” sudjeluju i limene glazbe, klape, kulturno umjetnička društa i udruge.

Prvo “Potezanje Mrduje” organizirano je 2008. godine od kada se tradicionalno održava svake godine zadnjeg vikenda u srpnju.

Svake godine u potezanju sudjeluje sve više brodica, ali se i broj gledatelja na brodovima u akvatoriju Mrduje povećava iz godine u godinu.

Don Živan Bezić zapisao je priču o Mrduji u članku “Engleski kralj na Šolti”, a gospodin Dinko Sule ju je pronašao kako bi se tradicija potezanja otočića Mrduja poduprla i zapisima, ne samo usmenom predajom:

“… Pošto smo i nadalje uživali naklonost gusarskog boga Eola, koji je punio naša jedra svojim vjetrom, napustili smo šoltanske vode i uplovili u bračku morsku zonu. I tako smo započeli svoj piratski prepad na Mrdulju. Od argonauta postali smo lestonauti.

Ovdje sam dužan čitaocima objasniti što je to MrduLja i u čemu je njezina historijska važnost.

Mrdulja je malen otočić pred bračkom lukom Milna. Međutim, iako malena, Mrdulja ima veliku legendarnu prošlost. Naime, u ona drevna vremena, kad su još otoci šetali oceanima, otočić Mrduja se je nalazio točno po sredini bračko-šoltanskog tjesnaca gdi se sa suletom Brač malo ča ne staje (Hektorović), a koji su kasnije Splićani, u svojoj megalomaniji, nazvali Splitska vrata. Stoga su Mrduju svojatali i Bračani i Šoltani pa su među njima izbijale opasne svađe. No mudri su otočani odlučili da se nagode mirnim putem te su sklopili jedan gentlemenski sporazum. Sporazum je glasio: i Bračani i Šoltani, svak sa svoje strane, privezat će užetima Mrdulju pa će je vući prema sebi. Tko bude jači – njegova djevojka (po imenu Mrdulja!).

Dogovoreno, učinjeno. U točno određeni dan i sat Bračani i Šoltani privezaše Mrdulju dugim užetima. Kako i sami znate, u ono doba nije bilo tvornica konopa. Užad se je pravila od biljke liko i takvo se uže nazivali ličmina. Na dani znak obe su strane počele povlačiti Mrdulju. Ispočetka je sreća bila neizvjesna, ali pomalo su Bračani osjetili olakšanje na svojoj strani. Oduševljeni povikaše:

-Ili se Mrdulja poteže ili se ličmina oteže.

A istina je bila i jedno i drugo. Mrdulja se potezala prema Braču, jer su Bračani bili daleko brojniji od Šoltana, prema tome i jači. Ličmina se na šoltanskoj strani otezala, jer su ovi svojski zaprli da zadrže Mrdulju, ali uže nije moglo izdržati napor pa se je najprije stalo rastezati dok nije na kraju prsnulo i puklo.

I zamislite što se je tog časa dogodilo! Proti svim fizičkim zakonima, izgubivši ravnotežu, nisu pali na leđa Šoltani nego Bračani. Zbog toga pada nauznak Bračani sve do dana današnjeg nose zakrpane hlače.

-Stoj! Tu smo te ulovili, reći će te vi, dragi čitatelji. Ti tu nisi objektivan. Govoriš kao zainteresirana stranka. A što ja mogu, moji dragi objektivni čitatelji? Tako pišu knjige staroslavne. A osim toga imam i suvremeni dokaz, čak fizičke naravi. Naime, kad smo u gimnaziji počeli učiti fiziku, nastavnikom fizike nam je bio profesor Karmelić, Bračanin. Odmah do mene u klupi sjedio je kolega Vinko (prezime vam neću odati, jer bi Vinka, sad uglednog pravnika, mogli sresti na zagrebačkim ulicama pa ga prepoznati), također Bračanin. Kad je profesor na prvom satu doznao odakle smo, primijeti u šali:

-Baš se lijepo vi dva susjeda našli skupa.

A onda se obrati Vinku:

-Iziđi jedan čas vani, da vidim jesi li pravi Bračanin. Vinko, začuđena lica, izađe iz klupe i stane pred katedrom.

-Okreni mi leđa, naredi profesor.

Vinko se okrene, a profesor usklikne oduševljen:

-Jest, točno. Imaš zakrpane hlače. Pravi si Bračanin, potezao si Mrdulju.

Vidite li sada kako sam potpuno objektivan? Donio sam vam dokaz iz usta profesora fizike, a k tome Bračanina. Dakle, trostruki dokaz: historijski, fizički i brački!

A sada naša povijest ide dalje. Kad su Bračani osvojili Mrdulju, na njoj su sagradili kamenu kulu da im štiti stečeni posjed. U nedavne dane, kad su kule postale suvišne kao obrambeno sredstvo, oni su mrduljsku kulu prekvalificirali u prodavaonicu pameti. Na polu razorenoj utvrdi napisali su velikim slovima:”Ovdje se fureštima prodaje pamet”.Ti furešti – razumije se – to su svi koji nisu Bračani.

E, sad ćete mi postavit pitanje: odakle Bračanima toliko pameti da je mogu izvoziti? Pučka predaja ima i zato odgovor. No ja ne želim izlagati taj odgovor s tri razloga. Prvo: to bi nas odvelo u Veneciju, daleko od Engleske i njezina kralja. Drugo: previše bi se odužila ova priča.

Treće i najvažnije: strah me je. Ako bi ispričao sve potankosti, ne bi smio više na Brač.

Evo samo najkraće. Opet napominjem: ne govorim to ja već pučka predaja! Bračani su kupili (i skupo platili) pamet u Veneciji, zatvorenu u jednoj tikvi. Na povratku iz Mletaka znatiželjni brački izaslanici, žudni da se prvi namire s pameć, otvorili su tikvu na Mrdulji. Pamet im iz tikve pobjegla i ostala na otočiću. Tako je Mrdulja postala dućan pameti.

Sad možete lako razumjeti kako je za nas Šoltane bio važan taj pohod na Mrdulju. Najprije ćemo oprati sramotu s obraza naših predaka. Zatim ćemo ponovo osvojiti našu bivšu koloniju. Najzad ćemo se dokopati i susjedove pameti.

S punim, dakle, jedrima doplovismo do Mrdulje i na nju se trijumfalno iskrcasmo. Kako nije bilo nikakva neprijatelja na vidiku, na juriš osvojismo napuštenu i urušenu tvrđavu. Na njoj istakasmo, privezavši nekakvu krpu na kolac, pobjedničku zastavu. U kuli se nasupasmo izobilno bračke pameti, a onda pred kulom uz vino i pjesmu proslavismo pobjedu.

Završivši oslobođenje Mrdulje, u konkvistadorskom raspoloženju započesmo ukrcavanje u svoju lađu. U taj se čas naša pobjeda gotovo pretvori u poraz. Pošto je još uvijek puhao jaki maestral i more bilo nemirno, naša lađica je samo za koji centimetar izbjegla sudar s Mrduljom. To je toliko razgnjevilo našeg Tona da joj je “petao roge” i glasno povikao:

-Na ti, Smrduljo!

Tu sad opet moram intervenirati zbogte smrdljive riječi u Tonovim ustima. Dužan sam izjaviti da ona nije skuhana u Tonoj kuhinji. Ona se je prije toga našla u pomorskim kartama. Prve pomorske karte ispisane su na talijanskom jeziku, uz obris našeg otočića imale su natpis „Scoglio Mrduglia” („scoglio” je na talijanskome otočić). Na manjim kartama, zbog pomanjkanja prostora, Scoglio se je skraćivao u „S”. Na kraju su neki austrougarski kartografi, ne poznavajući značenje onoga S i uloge točke iza njega, počeli pisati S bez točke. I tako je nastala Smrdulja.

Eto toliko, zbog ispravne procjene Tonove izjave.”